Piše: mr Seid Hadžić
Izborni zakon, koji je kroz jednu vještu pravnu manipulaciju afirmisao pravo političke reprezentativnosti manjinskih naroda u Crnoj Gori, u slučaju bošnjačkog naroda u stvari je politički uhapsio bošnjački narod. Ta vješta zakonska manipulacija dovela je do toga da su Bošnjaci, kojih je u Crnoj Gori prema poslednjem popisu stanovništva, popisanih u nekolko kolona, oko 80.000 – što se u poslaničkim mandatima u Crnoj Gori ekvivalentno mjeri sa oko 10 mandata, predstavljeni samo sa 2, a prema zakonu najviše sa 3 poslanička mandata u državnom parlamentu, naravno ako zanemarimo rijetke poslanike iz reda bošnjačkog naroda u klubu DPS-a, koji su u parlamentu samo radi glasanja a ne bave se aktivnom politikom. Vješta igra Bošnjačke stranke kao „zvaničnog“ političkog predstavnika Bošnjaka u Crnoj Gori i njenog političkog oca i mentora, Demokratske partije socijalista, rezultirala je izmjenama izbornog zakona kojim je formalno dato pravo, ali je suštinski onemogućen ulazak u parlament drugog političkog predstavnika Bošnjaka. Neprincipijelni savez BS-a i DPS-a, koji je izbornim zakonom onemogućio konkurenciju Bošnjačkoj stranci, a DPS-u donio sigurne i jeftine glasove, bošnjačkom narodu u Crnoj Gori nanosi veliku političku štetu. Dva poslanička mandata koja Bošnjačka stranka političkim inženjeringom „osvaja“ na izborima visoka su (petostruka) cijena tzv. autentične političke predstavljenosti Bošnjaka u državnom parlamentu. Pored toga što se dva predstavnička mandata plaćaju cijenom od skoro deset mandata, bošnjački narod je lišen prava na sopstveni izbor predstavnika. Tako skupo plaćeni predstavnici u državnom parlamentu bi kako-tako bili podnošljivi da su stvarni predstavnici naroda, no realnost nas upućuje na poražavajuću činjenicu da su tako skupo plaćeni predstavnici u stvari nametnuti predstavnici, ili preciznije rečeno Bošnjačkoj stranci od strane DPS-a na revers ustupljeni poslanički mandati, i da su kao takvi, Bošnjacima i onima koji su ih glasali, ali i onima koji ih nisu glasali, mjera nacionalnog obraza i dostojanstva.

Time što je Bošnjačkoj stranci izbornim zakonom skinuta s vrata opasnost političke konkurencije, Demokratska partija socijalista, koja sebe predstavlja građanskom, i još zaštitnicom crnogorske državnosti i čuvarom njene suverenosti, poslala je jasnu poruku bošnjačkom narodu u Crnoj Gori, a to je da Bošnjaci u državnom parlamentu mogu biti zastupljeni sa dva ili najviše sa tri poslanika, a da će im ostatak od sedam do osam potencijalno pripadajućih poslanika biti nadomješten kroz izvršnu vlast.

Demokratska partija socijalista preko manjinskih partija dobija četiri do pet sigurnih i vrlo jeftinih mandata. Manjinski narodi, na drugoj strani, uživaju bolju zastupljenost u izvršnoj vlasti kojoj, zabilježeno je, svakako nedostaje kadrova, te se pravednija zastupljenost manjinskih naroda, kao naslijeđeni višedecinijski problem u Crnoj Gori, u izvršnoj vlasti kanališe preko politički najprofitabilnijih partijskih kanala, a istovremeno koliko-toliko zadovoljava potrebe za kadrovima i rješava se obaveza prema pravednijoj zastupljenosti manjinskih naroda. I vuk sit i ovce na broju – reklo bi se. Pa šta u tome ima loše, i kako se takva politika drugačije može nazvati osim dobra državna politika? A da li je baš tako? Prije svega, bošnjačko biračko tijelo skoro da je lišeno demokratskog principa konkurentnosti u izbornom procesu. U takvim okolnostima postoji selekcija, ali se ona dešava na principu negativne selekcije, jer se izbori dešavaju na principu volje povjerenika kojima je građen politički autoritet od strane javnih i tajnih službi po zastarelim komunističkim metodama, a ne slobodnim izborom građana. U takvim nedemokratskim i zatvorenim procesima, razvija se neviđena korpucija i nepotizam i bošnjačka zajednica se tako zatvorena značajno kriminalizuje da postaje balast s veoma negativnim implikacijama na cijelo društvo. Posledice zatvorenosti se najbolje vide tamo gdje na lokalnom nivou vlast drži Bošnjačka stranka, a to je Rožaje. Demokratska partija socijalista, iako u Rožajama još uvijek ima jak opštinski odbor, čini se kao da ga je ostavila da se sam od sebe ugasi, a Bošnjačkoj stranci se toleriše nezakonito rukovođenje lokalnom zajednicom do mjere da se davno iskočilo iz bilo kakvih zakonskih uzusa i da je zavladao osjećaj totalnog bezakonja i javašluka, samovolje partijskih činovnika, da je partijski Opštinski odbor BS-a preuzeo nadležnosti lokalnog parlamenta, zavladala je enormna zaduženost i rasipništvo da se stiče utisak, pa čak se tako i namjerno predstavlja od strane vlasti, da će dugove i nova tekuća zaduživanja koji su davno preskočili cifru od dvadeset miliona plaćati država, a ne građani Rožaja. Posledice takve politike su vidne i na kontinuiranom procesu iseljavanja građana, pretežno Bošnjaka, koji postaju svjesni da je na djelu potpuno obesmišljavanje života u CG, te da je bolje otići dok se još može otići. Bošnjačka stranka je od svog partnera, Demokratske partije socijalista, nagrađena za politiku iseljavanja Bošnjaka iz Crne Gore, tačnije za njihov „odlazak kod rođaka”, te je kako vidimo u predizbornoj raspodjeli vlasti dobila još jedno ministarstvo, a to je Ministarstvo za dijasporu. Očito je da će tu imati pune ruke posla, jer su projekcije da će se iseljavanje Bošnjaka iz Crne Gore nastaviti.

Drugi važan mehanizam političke zloupotrebe demokratskog prava afirmativne akcije jeste pravo manjinskog naroda na organizovanje nacionalnih, odnosno narodnih savjeta ili vijeća. Bošnjačko nacionalno vijeće od osnivanja do danas nije se uspjelo uzdići iznad partijskih interesa i raditi u okviru zakonskog mandata na polju afirmacije bosanskog jezika i pisma, uvođenja nastavno-obrazovnog procesa na bosanskom jeziku, informisanja na bosanskom jeziku, te drugih kulturnih aktivnosti kojima se ostvaruju ustavna prava bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, već je doslovno pretvoreno u rezervat odsluženih kadrova Bošnjačke stranke bez ikakvih značajnijih aktivnosti i rezultata.

Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore treći je mehanizam učvršćivanja poptuno kontrolisane političke strukture u oblasti zakonskih prava manjinskih naroda. Nepravedna i neracionalna, politički kontrolisana raspodjela budžetskih sredstava postala je skoro nepisano pravilo u radu Fonda. Iz navedenih razloga, a u cilju stvarnog uspostvaljanja ustavno-zakonskih mehanizama zaštite prava manjinskih naroda, nužno je izvršiti:

– Izmjene izbornog zakona i potpuno oslobađanje manjinskog izbornog prava gdje se cijena poslaničkog/odborničkog mandata oslobađa procentualnog cenzusa a mjeri se stvarnom cijenom mandata, gdje se daje neograničeno pravo i mogućnost sticanja poslaničkih/odborničkih mandata od više političkih subjekata kao i mogućnost sticanja neograničenog broja poslaničkih/odborničkih mandata;

– Depolitizaciju nacionalnih savjeta/vijeća;

– Depolitizaciju Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Građanski ideal svakog društva jeste da se prirodno pravo različitosti omogući u nesmetanom obimu do nivoa da se to pravo ostvaruje bez štete drugima. Svaka zloupotreba institucionalnih mehanizama manjinskih prava na štetu je drugih i neminovno dovodi do porasta animoziteta u međusobnim, nacionalnim, vjerskim i drugim različitostima.

---